RODIO se u Pečuhu (Pecs) u Mađarskoj, 1916. godine. U tom je gradu završio i prvi razred osnovne škole. Škola i danas stoji na vrhu glavnog trga na kojem dominira sačuvana turska arhitektura s minaretom. Nije nevažno a niti je za Zlatka Pricu bio bizaran taj dokaz očite civilizacijske i religijske tolerancije sredine u kojoj se i umjetnik rađa i iz koje i sam odgojen nosi njezine civilizacijske pouke.Godine 1922. dolazi sa roditeljima u Zagreb. Ne znajući.jezik, školu nije mogao odmah nastaviti pa je jednu godinu "potrošio" u dječjem vrtiću kojeg su vodile opatice sestara Sv Vinka u Samostanskoj ulici (danas Varšavska). Kada su jezične prepreke bile uklonjene upisuje se u drugi razred i završava osnovnu školu. Potom polazi i Drugu klasičnu gimnaziju na kojoj je i maturirao.
Za studije slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti (onda Umjetničku akademiju) Prica se nije odlučio, kako kažc u šali, nego se Akademija odlučila za njega. Želi se reći: vrlo je rano znao svoj životni usud. U tom tijestu odluke da postane upravo slikar našli su se i prsti njegovog oca koji se pred djecom često "neoprezno" hvalio kako iz."slobodnog crtanja" ima odličnu ocjenu. Da to i potvrdi crtao je pred malim Zlatkom, za koga je ta "infekcija" bila više od trenutne zaokupljenosti naslikanim stvarima i motivima ("kao živima").
Stoga je i put Zlatka Price imao svoje jasne smjerovode , te je u završnoj godini gimnazije još intenzivnije crtao. Slučaj je htio da je s školskim kolegom kiparem Kostom Angeli Radovanijem priredio na kraju školske godine izložbu svojih radova (Kosta - skulpture, odljeve, crteže i reljefe). To su ujedno bile i prve umjetnikove izložbe koje su imale svoju publiku.
U "pretpovijesti" Pricinog upisa na Umjetničku akademiju u Zagrebu(1936-1940) stoji i podatak da je još krajem šestog razreda Prica pokupio gomile svojih crteža i slika, te da je otišao Krsti Hegedušiću koji mu je rekao: "Ćujte mladiću, ako tako nastavile vidjeti ćemo...Možda će biti i nešto 0d Vas. Na temelju onoga što vidim ja pristajem da se s Vama bakćem. " A pripremajući se za prijemni ispit Prica je marljivo i radosno crtao u atelieru Krste Hegedušića - zapravo, atelieru njegova tasta, kipara Roberta Frangeša Mihanovića ( 1872-1940).Prijemni na Umjetničkoj akademiji vodio je 0. Mujandžić. Za razliku od K. Hegedušića koji crtežima nije našao "smrtonosne"! mane, Pricini crteži za Lj. Babića bili su "nedisciplinirani" i "razbarušeni". Ali pedanta Babića, Hegedušić je uvjerio u vrijednosti i obećanja Pricine ruke.
Uz Pricu se, na istoj kušnji našao i slikar Ivan Lovrenčić i nekoliko Slovenaca.. "Savršenstvo crteža" na koje je inzistirao učitelj (Mujadžić, Babić) Prica je dosegnuo zahvaljujući ponajviše 0. Mujadžiću koji je za Pricu ostao primjerom učitelja i uzorom kojemu je Prica i poslije završetka akademije ( 1940) za naučeno moguće najviše zahvaljivao. Opravclanost ocjene Krste Hegedušića da je rijeć o dobrom crtaću pokazala sc kasnije pri kraju završne godine rada u klasi Lj. Babića kada je studentu Prici povjeren zadalak da umjesto profesora vodi korekturu u klasi. Na završnoj izložbi diplomskih radova, Prici je dodijeljena "Pariška stipendija" za 1940 koju određuje Kolegij akademije.Želja da nakon nekoliko godina rada sakupe rasuta djela i da se vidi vlastita slika cjeline oplodila je izložbom u Umjetničkom paviljonu u travnju 1941. Godine. U osvit rata, vozeći slike seljačkim kolima od Samobora do Zagreba, postavljajući i na kraju otvorivši izložbu (u prostoru koj je uz galeriju "Ulrich" predslavljao ne samo izložbeni prostor nego i vrijednosni kriterij), prodao je tri slike za fundus Sveučilišne biblioeteke ( kupac je bio povjesničar umjetnosti, akademik prof dr. A. Schneider).
Zlatko vrativši se u Samobor i Mirnovec (rodna kuća slikara Nikole Resera), mladenački ideali jednakosti, socijalne pravde i boljeg društva imalo je za posljedicu njegovo hapšenje i internaciju u logor "Danica" (kraj Koprivnice) 1941. Iste je godine i pušten (mapa "Ljudi iz logora Danica").
God. 1942. Prica se oženio a vjenčani kumovi bjahu mu slikari i učitelji K. Hegedušić i Lj. Babić. U ljeto 1943. godine odlazi (sa suprugom) u Žumberak u partizane, gdje radi u kulturno-umjetničkom odjelu ZAVNOH-a a sljedeće godine i u Topusko gdje (Zjedno sa slikarem E. Murtićem) radi ilustracije potresne poeme "Jama" I. G. Kovačića - mape koja se odrekla didakticizma teme i naracije i potresnom impulsivnošću i žestinom predstavljala pojavu ekspresionizma koji se pokazao najpristupaćnijim da izrazi stravičnc scene Goranove poeme i jedinstveni primjer interpretativne stvaralačke slobode kakva je u okvirima (europskog) ratnog vremena, pa potom ideološkog i tendecioznog svjetonazora gotovo ne zamislivaliva. A kao "nedisciplinirani" ili "neposlušni element" ( pa i svojim viđenjem potresnog Goranovog spjeva) Pica nije zadobio naklonost partijskog establishmenta niti je uživao u lovorikama koje su čekale pripadnike razumljive, didakatičke umjetnosti - umjetnosti za tzv. "široke narodne mase."Bivajući kraće vrijeme u Parizu (1948). Indiji (1952) i Brazilu (1952) Prica se poslije rata vratio svojem Samoboru (i u suglasju s svojom prirodom) uočavajući vrijednosti male i još uvijek patrijahalne i arhajske sredine, njezinih etnografskih, folklornih i pučkih osobina i bogatstva nošnji i tkanina (osobito bijele lanene košulje) Najbolju dug svojoj pitomoj i maloj sredini bio je "Samoborski ciklus" - sredini koja ubrzo nije odoljela iskušenjima urbane ikonografije koja je istisnula (za Pricu razočaravajući i brutalno) drage, poticajne i autentične pučke znakove svakidašnjeg života.
Na prijedlog arh. Đuke Kavurića koji je kao arhitekt bio pozvan u Indiju odnosno na u Karachiju i N. Delhiju postavi paviljon, Prica je boravio u Indiji. Fasciniran indijskom kulturom i umjetnošću (osobito indijskim freskama Ajante) počeo je pod dojmom njihovih dvodimenzionalnih efekata raditi jakim grafizmom vidljivim u slikama koje su izlazile iz apodiktičkih "uvjetovane konstrukcije jednog prostora u dvije dimenzije" ( Prica) - grafizam srodan tzv. kijevskoj ikonografskoj školi ( moskovskoj) i bizantskoj, a naročito školi Shanti Niketan (R. Tagore).
A od "samoborskog ciklusa" (1938-57) , preko "Plodova zemlje" ( 1957-69) "Anataomije prirode" (1969-71) "Tarskog ciklusa" (od 1971-92) rijeć je uvijek bila ne samo o tematici nego i o jasnim tektonskim principima slike temeljene na horizontali i vertikali a koja je inklinirala više hamničkom i epskom (i mediteranskom u najčišćem smislu rijeći) svijetu koji se oslanjao na sintezi boje i crtreža, grafizma i kolorizma.I novijim ciklusom a u vremenima kada bi svaki umjetnik bio (samo) zadovoljan i ponavljao svoje ranije postavljene tvoračke premise, tragalački duh Z. Price odveo ga je k novom interesu. I "Opatijski kišobrani" (od 1991) promoviraju hrabru i znakovitu promjenu i evaluaciju morfološke strukture u slikama s jasnijih lirskih ugodaja i vrijednosti ali i nadalje disciplinirane konstrukcije (i jezika)-konstrukcije koja ga je čuvala podjednako od slučajnosti i od kanona, znajući uvijek zadražati pravu ravnotežu između reda i intuicije, metode i spontanosti.
A boreći se s bolešću (osobito s bolešću očiju koja je teška za svakog čovjeka a osobito za slikara) s životnim nedaćama (smrt žene, bolest kčerke...) slikarstvo ovog čovjeka predstavljalo je onu volju za životom i potragu za njegovim smislom koja ga nije odvukla u pesimizam neke filozofije beznađa nego u dostojanstveni stoicizam promovirajući i radujći se životu i svim njegovim dubinskim i površinskim (ne i površnim), vidljivim i nevidljivim licima. To potvrđuju i najnoviji radovi - nepresušni slapovi interpretativne i kolorističke smionosti najnovijih slika crteža i akvarela na temu koja se prvim pogledom čini banalnom, a zapravo za umjetnika tako poticajnom (kišobrani) To nesumnjivo potvrđuje živi i neuništivi puls slikara kojemu niti sve i najteže nedaće, u njegovoj želji da stvaralaćki doprinese svojoj sredini , nisu naškodile.
Deklarirajući se kao nastavljać Zagrebačkog luminizma ostvarenog u krugu V . Bukovca i atribuiranog u Europi kroz Die bunte Schule von Agram, Prica je 1951. slikom "Samoborski krovovi" potvrdio jasnu orjentaciju. Nuju je M. Valsecchi utvrdio kao pandan Cczanneovoj "Maison de pendu" tj. programu u kojem će se razvijati budući slikarski opus. Viziji ovako slikanog medija ostao je Prica dosljedan kroz sve vrijeme u toku pet desetljeća. Ona je ostala bitna konstanta od ranih radova do Samoborskog fenomena (nikada citirajući folklor!) analitičkih tendencija u "Plodovima zemlje" ( 1947-57) i mediteranske inspiracije koja tangira daleke mladenačke bliskosti sa literarnim aluzijama Helade otkrivenim u godinama svojeg humanističkog obrazovanja klasične srednje škole. Da li je "inovacija" Opatijskih kišobrana još jedna retrospekcija na inicijalna značenja osnova koje su bile osnov i pripadnost zagrebačkom luminizmu, dati će vjerojatno neko buduće vrijeme.
Čovjek i umjetnik nekoliko zavičaja (Zagreb, Samobor, Tar, Pečuh) svoju je pravu zavičajnost nalazio i uvijek ponovno gnijezdio u slikarstvu ostajući jednim od sinonima posljeratnog hrvatskog slikarstva.
na vrh stranice